Po završetku nagradnog natječaja Obiteljske priče, odabrali smo tri najbolje! Zahvaljujemo se svim roditeljima i djeci koji su s nama podijelili svoje najtoplije obiteljske priče. Uživali smo čitajući ih!

U nastavku možete pročitati tri pobjedničke priče koje su osvojile nagrade:

1. nagrada: Poklon bon u iznosu od 2.000,00 kn za kupnju školske opreme

Nevolje Miška Stravičnog

Moj najbolji prijatelj zove se Miško. Stariji je od mene 365 dana i ima 11 godina. Njegov najbolji prijatelj je mačak koji se također zove Miško, ali ga svi zovemo Miško Stravični jer je stravično umiljat.

Miško ide svake subote u Zdenčinu kod bake. Kako je već davno odlučio da je plijevljenje i štihanje dosadan posao obično motiku zamjenjuje ribičkim štapom. Lovi kedere, karase i crvenperke. Zna rukom dohvatiti i patuljaste somiće u rupama ispod potočnih slapića.

Nekidan se moj najbolji prijatelj vratio strašno umoran jer je baki zalijevao povrće. Po povratku je, nemarno, ribički pribor, štap s flaksom i udicom br. 22, odložio u špajzu. Smetnuo je s uma da je to omiljeno mjesto Miška Stravičnog. Taj je mačak tako inteligentan da je, odmah, pokušao skužiti kako se najbolje hvataju crvenperke, njegov omiljeni zalogaj. Eksperimentirajući, stavio je udicu u usta i ona mu se grdo zapiknula u nepce.

Miško nije uspio zgurati svog najboljeg prijatelja u krletku. Zna se da to može učiniti samo mama, ali se ona još nije vratila iz salona za geliranje noktiju. Tek kad je svladana i ova posljednja zapreka Miško Stravični unesen je u hitnu ambulantu Veterinarskog fakulteta.

Prijatelj miško, kao pravi zastupnik Miška Stravičnog, trebao je prije medicinskog zahvata ispuniti propisani formular. Tražili su se mačkovi osobni podaci: ime i prezime, koliko ima godina, rodoslovlje, podaci o vlasniku, briju li mu se brkovi i sl. Zatim se Miško, onaj Stravični našao u rukama kirurga. On ga je obuhvatio palcem i kažiprstom lijeve ruke, poput kliješta, za obraze pa je Miško zinuo svom snagom. Neću iznositi detalje postupka jer bi to moglo biti uznemiravajuće za čitatelje.

Veterinar nije htio primiti novčanu naknadu za svoj trud. Ali je napomenuo da će svakako, platiti drugi put kad Miško Stravični, opet proguta udicu br. 22. Zatim smo se sva trojica švercali od Fakulteta do Kvatrića. Pa to je samo jedna postaja! Uputili smo se ravno u McDonald's. Od onih 100 kn što je dobio od oca za veterinarsku intervenciju Miško je počastio sebe i mene. Naravno, Happy Meal!

Na tu gestu Miško Stravični nije imao značajnijih primjedbi.

Noa, 10 godina

2. nagrada: Proslava dječjeg rođendana za osmero djece

Čarobno ljeto

Bok, zovem se Lana i imam 11 godina. Živim u jednom malom gradiću pored Zagreba, a ako kažem da ga svi znaju po kremšnitama i Fašniku, sigurno ćete odmah pogoditi kako se zove. Živim s mamom, tatom i starijim bratom. Jako volim svoj mali gradić. Ima puno prekrasnih mjesta, skrivenih kutaka koje rado posjećujem s obitelji. Ovaj put vam neću pričati o tajnama koje skriva naš mali gradić, to ću vam ispričati drugom prilikom, ili još bolje, kad dođete, javite se pa ću vas povesti u šetnju i ispričati zanimljive priče. Danas ću vam pričati o jednom čarobnom ljetu, ali i onom što je prethodilo njemu, a i malo o onome što je bilo poslije njega. Dakle, kao što sam rekla, živim u malenom gradiću kraj Zagreba, i poznajem svaki njegov kutak, i tajne koje skriva, jer su brata i mene često roditelji vodili u duge šetnje i pričali nam razne priče koje se vežu uz ovaj prekrasan gradić – priče o njegovim poznatim stanovnicima, legendu o Hajdima, skamenjenoj kornjači i sl.. Vodili su nas i na izlete u okolna mjesta, a par puta smo bili i u toplicama. Jako volim te naše šetnje i druženja, priče u kojima uvijek naučim nešto novo. Mama i tata uvijek su se trudili što češće voditi nas u šetnje i na male izlete i učiniti nam praznike što zanimljivijima. Isto tako sjećam se da sam od malena bila jako boležljiva, sjećam se puno posjeta bolnicama, terapija, vježbi, a i maminih suza koje je pokušavala sakriti od mene, i potajno ih brisala, iako su kapale, a na usta bi pokušala namjestiti smiješak, da ne primijetim njezinu brigu. Isto se sjećam da su mami često spominjali da bi mi more jako puno pomoglo, a tada sam posebno primijetila suzu u maminom oku i nisam razumjela zašto plače kad kažu da bi mi more pomoglo. Kad sam bila veća, čula sam puno lijepih priča o moru, suncu, plažama, djeca u razredu su uvijek pričala kako će po ljeti na more, a kad bi mamu upitala kada ćemo mi na more, jako bi se rastužila i opet bi suza zasjala u njenom oku, i samo bi rekla nježno, hoćemo, jednom, hoćemo. S vremenom sam i prestala pitati. I onda, prije 2 godine, mama i tata su planirali godišnji, a to je bilo posebno razdoblje za nas jer bi svi zajedno slagali plan koja ćemo obližnja mjesta posjetiti, kuda otići na kupanje na Dobri ili Mrežnici, toplice. Sve smo uvijek s veseljem planirali, i bilo mi je to uvijek uzbudljivo. Htjela sam pitati mamu ima li šanse da ove godine odemo na more, ali sam čula nju i tatu kako jedne večeri razgovaraju i mama je tati rekla, ma nije problem, jesti moramo i tu i tamo, za benzin ćemo skupiti, ali smještaj je jednostavno preskup, ne možemo si to priuštiti, dolazi škola, zima, treba riješiti opremu za školu, drva za zimu, možda će druge godine biti bolje, pa sam odustala i mislila, valjda će druge godine biti bolje. Došao je prvi dan maminog i tatinog godišnjeg i uživali smo u jutarnjoj kavi i planirali kako ćemo sutra ići u toplice. Odjednom je zazvonio telefon, mama se javila, otišla malo sa strane, nije puno pričala, uglavnom je kimala glavom i govorila, može, može, super, odlično, super, a na njenom licu sam primijetila jedan poseban sjaj, jedan veliki osmijeh kakav nikad do sada nisam vidjela na njenom licu i nije mi bilo jasno o čemu se radi. Završila je razgovor, došla do nas ozbiljnog lica, ali sam u njenim očima i dalje vidjela neki neobičan sjaj. Jedno je vrijeme šutjela i tajanstveno se smješkala a kad smo ju brat i ja počeli ispitivati tko je zvao, rekla je ma ništa posebno, s posla, i opet se tajanstveno smješkala. Nakon 15 minuta je sjela i pokušavajući glumiti ozbiljan i pomalo tužan glasom upitala: Da li bi se ljutili da malo promijenimo plan i ne odemo sutra u toplice i drugi tjedan na kupanje na Mrežnicu, nešto je hitno iskrsnulo. Brat i ja smo se pogledali i odmah pitali, a zašto, zašto, kad smo se sve lijepo dogovorili, ali onda smo rekli ma dobro, nema veze. Mama je kratko šutjela, a onda je rekla da ne bi išli na toplice ako se slažemo, ali bi u petak išli na more na tjedan dana. Skočila sam sa stolice i pitala: Što si to rekla? More, more, stvarno more? Mama je odgovorila: „Evo sad me upravo nazvao rođak i ponudio nam tjedan dana na moru u njegovom apartmanu jer su mu gosti otkazali u zadnji tren, pa da ne bude prazno“. Nisam mogla doći do riječi od sreće, more, more, napokon more. Našem uzbuđenju nije bilo kraja, a mom posebno jer još nikada nisam bila na moru, a brat je kao mali bio jednom s mamom i tatom i dva puta sa školom. Brojala sam sate do petka ujutro i našeg polaska. Moja torba je već bila spremna u srijedu ujutro i samo sam se nadala da ništa neće promijeniti naš plan. Noćima nisam mogla zaspati, a kad bi zaspala sanjala bi more. Napokon je došao i taj petak ujutro, natovarili smo naš autić i krenuli polako, kako je tata rekao starom cestom, jer nikud nam se ne žuri, a i uštedit ćemo na cestarini. Stali smo u Rastokama i vidjeli prekasne slapove, ali ja sam stalno požurivala i ispitivala kada ćemo napokon stići na more. I tako smo se vozili, vozili, i vozili i onda odjednom, izašli smo iz nekog tunela a ispred nas se pojavilo nebesko plavo more. E sad sam bila još nestrpljivija jer je bilo tu, stalno kraj nas, a mama i tata su govorili da smo na Pagu za sat-dva. Kada smo došli skroz blizu mora, tata je napravio pauzu jer više nije mogao slušati moje ispitivanje kada ćemo stići i pustio nas da namočimo barem malo noge u moru. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti, samo more i ja, i osmijeh na licima mame i tate. Napokon smo stigli u apartman, samo smo izvadili kupače i prvo se otišli okupati. Mojoj sreći nije bilo kraja napokon sam tu, na moru, na moru. Bilo je to najljepših tjedan dana u mom životu, ujutro bi rano otišli na plažu i kupali se dok nam se koža na rukama i nogama ne bi smežurala. Plivali bi do bovica, pa ronili i tražili školjke. Oko podne, kad bi sunce već jako peklo, nevoljko bi otišli do apartmana, napravili ručak, a čim bi sunce malo popustilo opet trk na plažu, trebalo je iskoristiti svaku minutu, svaki trenutak na moru. Navečer šetnja gradićem i obilaženje i otkrivanje tajnih mjesta grada Paga, pa bi se u šetnji pridružili skupinama turista koje je vodio vodič i pričao im o tajnama Paga. Jednu večer smo u šetnji gradom sreli prijatelje iz našeg gradića pa smo drugi dan išli do njih i s njima na kupanje. Do plaže smo išli uskom kozjom stazicom, a plaža je bila predivna, i nikog na njoj nije bilo osim nas. Dok smo se kupali vidjeli smo mali brodić, tata je mahnuo, a brodić je krenuo prema nama, meni nije bilo jasno zašto, a onda je striček s broda izvadio sladolede. Bila sam jako iznenađena i sretna, nikada nisam vidjela brodić koji prodaje sladolede. Veselo smo jeli sladoled i mahali stričeku koji je odlazio. Ispod našeg balkona svakog su se dana skupljale mace koje su turisti hranili pa bi i meni mama nakon doručka, ručka ili večere dala da im odnesem nešto, a one bi se u znak zahvale mazile oko mojih nogu. Našli smo i jako puno školjkica koje smo pospremili u jednu kutijicu jer je mama rekla da ćemo nešto posebno od njih napraviti. Tih 7 dana jako je brzo prošlo, ali su bili prekrasni i uvijek ću ih pamtiti. Kada smo došli kući mama je kupila okvire za slike koje sam ukrasila školjkicama, a u okvire smo stavili slikice s mora da nas sjećaju na čarobno ljeto, i nadam se da će se barem još jednom ponoviti, to čarobno, čarobno ljeto.

Lana, 11 godina

3. nagrada: Gratis 2 Happy Meala i 2 McMenua po izboru

Najčitateljica

Rođena sam prije osam godina u Koprivnici, a roditelji su odlučili da ću se zvati Irma. Ime mi je i danas fora pa sam odlučila da ću ga zadržati. Ako me slučajno sretnete u gradu kako vješto vozim skateboard, sad znate kako se zovem. Nakon ljetnih praznika krećem u drugi razred osnovne šlole Đuro Ester koju vidim kroz prozor svoje sobe, pa zato ujutro mogu zbilja dugo spavati, čak do 7:15. Vjerujem da ću ponovo imati sve petice, iako čujem da je množenje i dijeljenje ipak teže od zbrajanja i oduzimanja. Koprivnica je, za one koji to ne znaju, poznata po tvornici hrane Podravci i Vegeti, biciklima te održavanju priredbe Podravski motivi i Renesansni festival. Grad se može pohvaliti i sportskim uspjesima rukometašica Podravka Vegete i nogometaša Slaven Belupa. Evo i jedne zanimljive činjenice o meni. Jeste li znali da obožavam čitati slikovnice, ali ono ZBILJA obožavam i da sam 2016. godine u gradskoj knjižnici Fran Galović posudila i pročitala točno 316 slikovnica? Znam da odrasli baš i ne vole knjige, rekli su to jednom na televiziji, kod nas se zaista malo čita. Kako odrasli ne vole knjižnice, ta zdanja pretrpana knjigama, taj bajkoviti i fascinantni svijet, to je za mene prava misterija. Možda je takvima teško povjerovati da netko gotovo svaki tjedan ide u knjižnicu. Nevjerojatnu vijest o 316 pročitanih slikovnica zabilježile su lokalne novine i internetski portali, pa skeptici mogu provjeriti da smo mi djeca iskrena. Lažemo samo o broju pojedenih bombona. Teta Rada je izrezala moju fotografiju iz novina i stavila na oglasnu ploču u vrtiću. Kad je to vidio, tati su zasuzile oči. Znate, jako je emotivan, ali nikad to ne bi priznao. Voli dizati utege pa valjda misli da je znak slabosti u svijetu odraslih. Pa, sad PROČITALA možda i nije baš prava istina, jer onda još nisam znala čitati ali sam od malih nogu (točnije još u pelenama) naučila zaista dobro SLUŠATI. I vjerujem da to ne trebam posebno isticati, proučila bih sve ilustracije kad i sama volim crtati. Kad odrastem za mene dileme nema, ja ću biti slikarica. To je najlakši i najljepši posao na svijetu. Kad će se 2050. godine učiti o hrvatskom modernom slikarstvu, nadam se da će nastavnici spomenuti i moje ime. Ovdje nedostaje onaj nasmiješeni emotikon. Tata kaže da je pisanje težak, gotovo rudarski posao, zato je prava pravcata šteta što se u našoj zemlji tako malo čita.

Djeci su dani jednostavno prekratki, igre nam nikad nije dosta. Toliko nestašnih (i lakoumnih) pustolovina u jednom danu, a da ne snosim posljedice. Tek tu i tamo koja ogrebotina ili rupa na hlačama. Šteta što djetinjstvo prođe u hipu. No, ipak, veselim se i spavanju. Hm, pa sad, ono... ne baš spavanju, već posebnom ritualu koji traje godinama. Vjerojatno pogađate, zapravo se veselim slušanju priča prije nego što utonem u san. Obično mi roditelji, strpljivim i poučnim glasom, čitaju pola sata, ponekad čak i više ako je slikovnica zanimljiva, poput Snježne kraljice, Alise u Zemlji čudesa ili Profesora Baltazara, pa se grčevito borim sa snom kako bih čula kraj priče. Nekoliko puta je tata prilikom čitanja priča zaspao i počeo hrkati pa sam ga morala buditi. Znao je kako priča ide jer i njemu su čitali kad je bio malen (obiteljska tradicija), pa mu valjda nije bilo tako zanimljivo kao meni. Skoro sam zaboravila, krajem svake godine u knjižnici se okuplja zanimljivo društvo koji voli knjige, slikovnice i stripove pa nas proglašavaju (obično striček Petar) "najčitateljima" kao da je to neko natjecanje, te podijele fora nagrade koje ćemo čuvati kao drage uspomene. Sakupila sam kolekciju originalnih platnenih torbi i personaliziranih šalica, a jedan zid u sobi mi krase uramljena priznanja. Inače, pet puta sam bila najčitatelj (ica) dječjeg odjela, a ove godine možda to bude i šesti put. Jako me veseli takvo druženje. I mom tati je usađena gotovo nezasitna želja za knjigama pa ih puno pročita, između sto i dvjesto kaže, vjerujem da je to jako puno jer smo u prvom razredu učili zbrajati i oduzimati tek prvih dvadeset brojeva.

Sad slikovnice čitam samostalno, ali svejedno, i dalje volim čuti dobru priču prije spavanja.

P.S. Kao i svako dijete volim igračke koje biram uz Happy Meal, pogotovo one koje su vezane uz crtane filmove (svaki crtić koji dođe u naše kino pogledamo), ali bilo bi fora da ima i malo više slikovnica na izbor.

Irma, 8 godina

Čestitamo dobitnicima!